Opis: Toma Kempenac: Naslidovanja Isuskerstova, U Budimu, slovima kraljevske mudroucsne skupshtine pritishtene, godine 1833. Tvrdi uvez, 36+412 str, 10x13.5 cm. Puni naziv: Thome od Kempah kanonika redovnog Od naslidovanja Isukerstova knjige csetiri: za vechu korist duhovnu bogoljubnih dushah u Shlavonski Jezik privedene I S' dopushtenjem stareshinah. Ovo se djelo smatra jednim od najvećih priručnika o kršćanskoj pobožnosti i nakon Biblije, druga je najčitanija knjiga. Doživjela je preko 3000 izdanja. Svojedobno osporavano, autorstvo Tome Kempenca danas je općeprihvaćeno. Knjiga Nasljeduj Krista prvi put je objavljena na latinskom, anonimno, oko 1418. Uslijedili su prijevodi na francuski (1447.), njemački (1434.), talijanski (1488.), a u 16. st. i niz drugih jezika. Izašlo je preko 2.000 izdanja. Tisuću različitih izdanja čuva se u londonskom British Museumu. Četiri dijela od kojih se knjiga sastoji – «O nasljedovanju Krista i prijeziranju svih taština»; «Opomene koje potiču na unutarnjost»; «O unutarnjoj utjehi»; «O presvetom oltarskom sakramentu» – ne nalaze se u svim rukopisima, a ni njihov redoslijed nije uvijek jednak. Sentenciozno pisano, izvorno namijenjeno redovnicima i asketima, djelo iznosi «opomene korisne za duhovni život», razmišljanja kako se kroz strpljivost, poniznost, skrušenost, samoodricanje i sakramente približili svetosti i Bogu. Knjiga svjetuje čitanje svetih spisa, donosi razmatranja o ljudskoj bijedi, preporuča poslušnost i podložnost poglavarima, upozorava na opasnosti raznih kušnji i govori o načinima njihova savladavanja, iznosi razmišljanja o prolaznosti i ispraznosti života i ulijeva nadu u vedru smrt. Izdanje na hrvatskom jeziku preveo je fra. Marijan Jaić.
Fra Marijan Jaić (Slavonski Brod, 1795.-1858.) je hrvatski književnik i svećenik iz Mađarske. Bio je franjevački redovnik. Pripadao je franjevačkom kulturnom krugu Hrvata iz Budima. Djelovao je u franjevačkoj provinciji sv. Ivana Kapistrana. Bio je pastoralnim djelatnikom i predavao je na franjevačkim visokim učilištima. Pored fra Grgura Čevapovića, koji je početkom 19. st. bio važnom osobom u koja je radila na buđenju i očuvanju hrv. narodnog duha i jezika podunavskih Hrvata, fra Marijan Jaić i fra Kaje Agjića su se također predali istoj zadaći. Točnije, Jaić je uz Agjića nastavljač Čevapovićeva rada. Jaić i Agjić pripadaju onim franjevcima iz Slavonije koji su čvrsto stali uz ilirski pokret i koji su ga namjeravali proširiti i u ugarsko Podunavlje. Razlog tome je što je, kako je Agjić (hiperbolično) pisao Ljudevitu Gaju 1836. "da u Bačkoj gotovo nitko više ne govori hrvatski", pa se plašio da mađarizacija, koja je naglo zahvatila Bačku, može ugroziti i samu Slavoniju, pa se otvoreno borio očuvati hrv. jezik i hrv. identitet među podunavskim Hrvatima. (izvor: Wikipedija)